Neki drugi vakat!

Sjedim u gornjotuzlanskoj čaršiji,u tišini i miru oko sebe. Ponekad samo lagano začujem vjetar koji puše sa obližnjih brda Grada i Huma i ništa više. Zamišljen tako o nekadašnjem užurbanom životu čaršije, zatvaram oči i tonem u neki drugi vakat.Zatim otvaram oči i potpuno iznenađen prilazim centru čaršije, na kojoj se nalazi izdvojena omanja zgrada, sa prizemljem i spratom. Na vratima stoji momak širokih ramena,odjeven u žandarmerijsku odoru, plavih očiju i strogim pogledom, dok iznad njega na širokoj tabli otkačenoj ozid debelim slovima piše Opština Gornja Tuzla. Bacam pogled na prozor ove zgrade na kome se ukazuje korpulentni lik načelnika opštine. Polako obilazim zgradu i sa druge strane uz betonsko stepenište penjem se na sprat "Narodne čitaonice". U njenoj unutrašnjosti nalazi se veliki broj ljudi, uglavnom čaršijski trgovci, zanatlije, stariji učenici, okupljeni oko velikog radio aparata. Sa začudujućom pažnjom slušaju vijesti sa dunjalučkih prostora. Iza ove zanimljive skupine ljudi nalaze se ne tako velike drvene police sa skromnom lepezom knjiga i nekoliko dnevnih i mjesečnih sarajevskih i beogradskih listova. Sa prozora čitaonice opažam dućan hadži Derviša Memiševića, zatvoren limenim kapcima. Odmah do njega smještena je pekara iz koje izlaze djeca videnijih gornjotuzlaka. Ta djeca lepinaši kako ih zvaše, veoma lijepo odjevena sa rumenim i zaobljenim obrazima, sa vrućim lepinama premazanim kajmakom prolaze pored sirotinjske i radničke djece. Dok oni u rukama nose komade kukuruzne prohe pečene u tepsiji premazanoj lojem. Svi idu prema dominantnoj čaršijskoj zgradi "Osnovne škole". Tu bi se zagrijali svi skupa bez obzira na stalež uz veliku tučanu peć, koju bi podvornik ranije naložio i užario. Dok mlada djeca odlaze u Mekteb u obližnu vjersku zgradu.

Ponukan tim prizorom izlazim iz "Narodne čitaonice" u kojoj se atmosfera iz časa u čas zagrijava, potaknuta završetkom vijesti sa radia i žučnim raspravama i komentarima o političkim i gospodarskim pitanjima. Odmah preko puta čitaonice u razmaku 3 do 4 metra nalazi se poznata Mešina kahva, smještena iznad dućana mješovite robe braće Husejnage i Muharemage Žunić. Penjući se uz merdevine koje ispuštaju zvuk osušenog drveta, osjećam miris Mešine kahve, popularno zvane "dvica" a koja se pije neizostavno na nedjeljnim sijelima. Ulazeci u tu najpopularniju čaršijsku kahvu, zadimljenu jakim hercegovačkim i gradačačkim duhanima, otkrivam ukusno opremljen i održavan prostor pod brižljivom rukom starog vlasnika Meše Džinića. Na sećijama poredanim okolo prostorije sjede do duboko u noć stariji, iskusniji ilukaviji ljudi. Odjeveni na bosanski način sa šarvalama, svilenim ili šifonskim košuljama i obaveznim prslukom i fesom. Pijući popularnu "dvicu" iz fildžana crnu sitno istucanu kahvu u drvenoj stupi, podgrijanu na mangalskom žaru. A neki su zadovoljstvo našli u jakim i tamnim čajevima. 

Sjedam na jedino preostalo prazno mjesto sećije, odmah do prozora sa drvenim demirima. Okrećem se zidu na kojem se nalaze prikovane tapiserije sa likovima bosanskih djevojaka a odmah iznad zakačen taj bosanski neizostavni instrument, saz. Polako sa nekom smirenošću slušam ugodna ćaskanja ovih ljudi. Besjede o lokalnim zgodama i nezgodama, prošlim uspomenama, domaćoj i dunjalučkoj politici. O davnim legendama i mahalskim ogovaranjima začinjena neizostavnim preuveličavanjem. Slušajući tu finu besjedu posmatram kroz prozor Mešine kahve, malenog čovjeka u neobičnoj nošnji. Okačenim bubnjevima oko vrata, kako se lagano krece prema centru čaršije. Za njim kao za nekim oficirom koračaju djeca različitih uzrasta. Zainteresovan pojavom malenog čovjeka izlazim na čaršijski pločnik. Ostavljam iz sebe ravnodušne kahvedžije, zanesene svojim već podosta puta prepričanim pričama. Dok se polako krećem ka već povelikoj skupini naroda, okupljenog oko tog malenog čovjeka, telala, pomoćnika i poslužitelja u opštini, kako mi rekoše djeca iz obližnje Čaršimahale, stadoh da osmotrim i osluhnem za mene novi prizor. Telal u majstorskom ritmu zahlupa nekoliko puta u svoj bubanj. Zatim poče čitati promuklim glasom zvaničnu naredbu Tuzlanskog sreza, o povećanju poreza, obavjest o prodaji dvadeset duluma bašče nekog propalog age. Slušajući do kraja telala koji još jednom zahlupa narod se poče gundajući razilaziti i odlaziti za svojim započetim poslovima. U tom momentu začuh kako iz kahve Muharema Mehanovića neki meraklija iz svog grla niže rijeci bosanske sevdah pjesme i svojim prstima lagano miluje saz, stvarajući ugođaj za svako uho. Zanesen tim sevdahom ugledah tri prelijepe djevojke aginske ćerke, sa obrazima kao jabuka rumenim. Odjevene u šarene dimije, svilene košulje, pokrivene vezenim šamijama sa sitnim raznobojnim kerama. Namirisane skupim istambulskim mirisima kako u svojim bijelimi nježnim rukama nose bakrene ibrike, sa studenom i bistrom vodom sa nedalekog bunara Balibegovca. Momci kao po dogovoru sa velikom tačnošću uz škripu kapidžika izlaze iz svojih avlija. Namiguju trima ljepoticama, trudeći da im što pametnije i veselije kažu. A one, veselo postiđene šapuću i ubrzavaju korake ka svojim avlijama tarabama prekrivenim. Uz mnogobrojnepožudne poglede momci se razidoše, snivajudi svaki na svoj način jednu od ljepotica.

Skrećući pogled sa simpatičnih ašiklija opažam tamo u hladu lipe Abdulhamidaginu kuću, gdje pred njegovim dućanom, na drvenim štoktljama, sjede akšamlije Neziraga, Abdulhamidaga i ostali značajniji trgovci i age. Divaneći uz bogatu sofru, sa pečenom janjetinom, kahvom i baklavom. Prolaznici uglavnom zaneseni teških životnim brigama i sikirancijama, na trenutak bi pogled uputili prema uglednom društvu. Pozdravljaju uljudno a potom opet tonu u turobna razmišljanja. Na drugoj strani čaršije začuh se kotrljanje drvenih točkova po čaršijskoj kaldrmi, pretovarenih konjskih kola, stvarajući na momente veliku buku. To za čaršijsko stanovništvo ne prestavljaše nikakvu novost, već ih ono podsjeti da se bliži akšam i vrijeme ašamskih sijela. U tim kolima natovarenim raznovrsnom robom, brašnom, tekstilom, voćem, povrćem, sjediše trgovački putnici, nakupci, šverceri sa raznih strana. Različitih likova i naravi, vozeći uglavnom robu na tuzlansku pijacu ili iz Tuzle natovareni njima potrebnim stvarima, vraćali se kući. Da li iz navike ili sve bližeg akšama stadoše sa svojim karavanom pred obližnjim Hanom. Tu će prenoćiti i uz poznate specijalitete, razmijeniti mišljenja o trgovačkim nafakama a ponešto prodati i razmijeniti. Nakon smirivanja vrlo bučnih svakodnevnih gostiju i mušterija, pod prvim znacima dolazećeg akšama, trgovci počeše zatvarati dućane, drvenim ili limenim kapcima. Noseći sa sobom podebele teftere sa upisanim dužnicima. Još jednom se začu ali tiho onaj akšamlija iz kahve Muharema Mehanovica idući kroz svoju mahalu. Jak pozdrav prolaznika vrati me u sadašnju stvarnost i realnost čaršijskog života u Gornjoj Tuzli.